Srce – početak i kraj
Srce počinje da kuca u materici oko treće nedelje trudnoće i nastavlja bez prestanka do smrti. To je prvi funkcionalni organ koji se razvija i poslednji koji prestaje sa radom.
Srce, simbol života i emocija, prestaje da kuca. To je trenutak kada se završava jedan ciklus, kada tišina zamenjuje ritmične otkucaje koji su godinama neumorno radili. Srce, koje je pulsiralo kroz trenutke sreće, tuge, ljubavi i bola, sada miruje. U tišini tog trenutka, oseća se težina svih uspomena koje je nosilo, svih trenutaka koji su ga ubrzavali i usporavali.
Kada srce prestane da radi, prestaju i sve neizgovorene reči, svi neostvareni snovi. Ostaje praznina, ali i duboka zahvalnost za sve što je bilo. Svaki otkucaj bio je deo nečeg većeg, nečeg što je dalo smisao postojanju. Srce je bilo svedok života, čuvar emocija i pokretač snage.
Prestajanje rada srca nije samo kraj fizičkog funkcionisanja, već i prelaz u sećanja. Njegova tišina odjekuje kroz one koji su ostali, podsećajući na krhkost i dragocenost svakog trenutka. Srce prestaje da kuca, ali njegova priča traje zauvek u sećanjima i ljubavi onih koji su ga poznavali.
Prva uspešna transplantacija srca u Srbiji izvršena je 20. decembra 1988. godine u Kliničkom centru Srbije. Ova operacija je bila prekretnica u razvoju srpske transplantacione medicine. Do 2023. godine, u Srbiji je izvršeno preko 200 transplantacija srca.
Zašto?
Transplantacija srca se obavlja kada pacijentovo srce više ne može adekvatno obavljati svoju funkciju, uprkos svim dostupnim medicinskim terapijama. Ovo je najčešće poslednja opcija za pacijente sa terminalnom srčanom insuficijencijom. Srčana insuficijencija može biti uzrokovana različitim stanjima kao što su dilatativna ili restriktivna kardiomiopatija, teška koronarna arterijska bolest, kongenitalne srčane mane, ili valvularne bolesti koje se ne mogu efikasno tretirati drugim metodama.
Kako?
Proces transplantacije srca započinje sveobuhvatnom evaluacijom pacijenta. Lekari procenjuju ukupno zdravstveno stanje, uključujući funkciju drugih organa, kako bi se utvrdilo da li je pacijent dobar kandidat za transplantaciju. Evaluacija uključuje detaljne medicinske preglede, laboratorijske testove, slikovne metode poput ehokardiograma i MRI-a srca, kao i psihosocijalnu procenu kako bi se utvrdila sposobnost pacijenta da se pridržava postoperativne terapije.
Ko?
Transplantacija srca je rezervisana za pacijente koji su iscrpili sve druge opcije lečenja. To uključuje pacijente čiji simptomi srčane insuficijencije, kao što su otežano disanje, umor i edemi, ne mogu biti kontrolisani lekovima, uređajima za potporu srcu ili drugim hirurškim zahvatima. Uspeh transplantacije zavisi od mnogih faktora, uključujući pravovremenu identifikaciju odgovarajućeg donora, postoperativnu negu i pacijentovu usklađenost sa dugoročnom imunosupresivnom terapijom kako bi se sprečilo odbacivanje transplantiranog srca.
Srce pumpa oko 7,570 litara krvi kroz telo svaki dan, što je dovoljno da se napuni oko 40 standardnih kada.
Dok čekam na transplantaciju srca, svaki dan je ispunjen mešavinom nade, straha i dubokog saznanja o prolaznosti života. Moje srce, koje je nekada kucalo s puno energije i snage, sada je postalo izvor konstantne brige. Svaki udah je podsećanje kraj ali i snage volje da se nastavi život.
U ovom periodu čekanja, život mi se čini kao da je zastao u vremenu, dok se svet oko mene i dalje vrti. Dok čekam na poziv koji bi mogao značiti novu priliku za život, razmišljam o svakom trenutku koji sam proveo, o onim stvarima koje sam možda mogao učiniti drugačije. Ali istovremeno, ova pauza mi omogućava da cenim male radosti života - osmehe svoje porodice, tople reči prijatelja, miris jutarnje kafe.
Moj um je često prepun pitanja koja nemaju jednostavne odgovore. Da li ću biti dovoljno jak da se suočim s operacijom? Hoće li donor biti pronađen na vreme? Hoću li imati snage da se vratim normalnom životu nakon svega? Sve ove misli mešaju se s emocijama koje teže ka nadanju - nadanju da će operacija uspeti, da ću se probuditi s novim srcem koje će mi ponovo omogućiti da živim punim plućima.
Najteže je noću, kada sam ostavljen sam sa svojim mislima. Tada se prisjećam svih životnih trenutaka koje bih voleo da ponovno doživim ili da iskusim nešto novo. Ali čak i u tim trenucima, postoji duboki unutrašnji glas koji mi šapuće da ostanem jak, da ostanem fokusiran na svetlost na kraju ovog tunela koji se zove transplantacija.
Marko (48god.) /Marko nije dočekao donora, Izgubio je bitku 23.aprila 2024./
Gubitak deteta je najdublja bol koju roditelj može doživeti. Kada smo izgubili našeg sina, osećali smo se kao da je deo naše duše iščupan. Naš svet je stao u trenutku. Bio je naše svetlo, naše sve, i ništa nas nije moglo pripremiti za prazninu koja je usledila.
U tom beskrajnom bolu, kada su nam lekari pristupili sa pitanjem o donaciji organa, činilo se nemogućim doneti takvu odluku. Kako se od deteta može tražiti još nešto kada je već otišlo? Ali onda smo počeli razmišljati. Pomisao da bi deo njega mogao nastaviti da živi u nekom drugom pružila nam je tračak utehe u najmračnijim trenucima.
Prihvatili smo da doniramo njegove organe. Ta odluka nije bila laka, ali je bila ispravna. Srce koje je nekada kucalo s toliko radosti i ljubavi sada kuca u drugom telu, dajući nekome drugom priliku za novi život, omogućujući im da nastave sa svojim životom, da stvaraju nova sećanja i da vole.
Prolazili smo kroz trenutke sumnje i tuge, pitajući se da li smo uradili ispravnu stvar. Ali svaki put kad bismo pomislili na one kojima je njegov dar spasao život, našli smo snagu da idemo dalje. Primili smo pisma od porodica koje su dobile organe našeg sina. Njihova zahvalnost i priče o njihovim voljenima, koji su sada živi i zdravi, doneli su nam utehu. Deo našeg sina pomogao da neko drugi nastavi da živi.
Naš sin je bio naš najveći dar. Iako je fizički odsutan, njegov duh živi kroz sve te ljude kojima je pomogao. U našem srcu, on je i dalje prisutan. U svakom otkucaju njegovog srca on za nas živi i nastavlja da daruje. Njegova ljubav i velikodušnost ostaju, ne samo u našim sećanjima, već i u životima onih koje je spasao. Taj osećaj nam pomaže da izdržimo i da nastavimo da živimo sa sećanjem na našeg hrabrog, nesebičnog sina.
Jelena /48/ i Slobodan /53/ /Donirali organe sina Jovana/